Legendarni splitski atletski sudac, trener i nastavnik tjelesnog u mojoj osnovnoj školi, pokojni Božidar Šolić „Keni“, inače i veliki ljubitelj šaha, uvijek nam je na tjelesnom govorio: „Vidite kako ova dva satima sjede za šahovskom tablom i ne vrpolje se? To je zato jer svaki istrči svako jutro svoju dionicu i priprema se za šahovski meč isto kao i bilo koji drugi sportaš za bilo koje drugo natjecanje.“
Za profesora Šolića, dakle, cjeloživotnog sportskog radnika i atletskog trenera, nije bilo dileme je li šah sport ili nije – je, a za šah se priprema kao i za bilo koji drugi sport, bez obzira što promatračima sa strane ti „sjedaći sportovi“ baš i ne liče na sport.
U naše doba velika je rasprava donedavna bila o tome jesu li e-sportovi „pravi“ sport ili glupost, ovisnost, idiotizam ili bilo što drugo. Karantenske mjere i eksplozija e-utrka u kojima sve više sudjeluju profesionalci i timovi iz stvarnog svijeta automobilističkih utrka, vidljivo je, prigušila je tu raspravu.
Kao odrastao čovjek s bitno prigušenijim emocijama nego kada sam se s drugim vršnjacima smijao šahu kao sportu, slažem se s pokojnim profesorom Šolićem i smatram e-sportove jednako sportovima kao i druge i smatram da bi za natjecatelje
